„Ja sam Ivan Stepanov radim kao pomoćnik
konobar u Specijalnoj Bolnici Martin Horvat
Rovinj
Tata i mama su me svaki dan vozili u vrtić u
Pulu.
Išao sam u školu odgoj za obrazovanje Pulu u
srednju školu za vrtlara
2 dana praksu i 3 dana u školu
Vozio sam se kombijem i autom u školu u
Pulu
Volim plivati, roniti u moru i svaki dan preko
ljeta igrati se sa društvom na plaži i istim
društvom družim se preko zime
Vozim bicikl, volim hodati svaki dan i skijati po
zimi, ako idemo na skijanje
Igram šah i igram igrice na kompjuteru
Radio sam u udruzi Ekomuzej Batana u 9
godina dva puta po ljeti, radim u bolnica Martin Horvat Rovinj“
Ovim tekstom na mobitelu dočekao me jutros Ivan, uvijek vedar i nasmijan mladić koji je dogovor oko našeg današnjeg intervjua shvatio ozbiljno i odgovorno kao što shvaća i svoj posao pomoćnog konobara u Specijalnoj bolnici za ortopediju i rehabilitaciju „Martin Horvat“ Rovinj – Rovigno gdje je zaposlen od lipnja prošle godine. Ulaskom u kuhinju, u zraku se osjeća uzbuđenje i ponos njegovih kolega dok Ivan ponosno pozira u košulji koju je posebno odabrao za današnji dan. Svi ga grle i bodre. Predivan sunčan dan kao da je odraz emocija koje nas ispunjavaju. Šetnjom uz more započinjemo naš razgovor u kojem mi Ivan govori o svojem djetinjstvu i obitelji, školskoj dobi.
„Imam brata, stariji je 2 godine. Bili smo mali, onda smo se igrali s prijateljima i tako… Išao sam u vrtić u Puli, bilo je odlično! U školu sam išao u Puli, to je davno bilo, ne sjećam se više, završio sam školu s 18 godina, sad imam 31.“
„Od kada sam završio školu radio sam u Ekomuzeju Batana, samo dva puta, ništa drugo. Idem u udrugu DOI-ADA. Tamo nešto crtamo, farbamo i tako… tu u krugu bolnice isto sam pomagao u stakleniku.“
Od prvog dana kada se Ivan zaposlio u našoj ustanovi, odlasci na marendu postali su veseliji. Ivan je uvijek spreman na šalu, voli popričati sa svim djelatnicima. Svoj posao voli i radi opušteno.
„Jutros sam išao u upravu po čaše. Tamo je Rade i Šturman, njega pozdravim i tako, bila je Danijela i Milić i tako.“
„Odlično je! Radim kao pomoćni konobar i onda nosim hranu i tako, poslužujem goste i tako. Meni je super! Gosti su zadovoljni.“
Na nedavnom otvorenju bazenskog kompleksa promatrala sam ga kako ozbiljno i predano radi svoj posao. Kroz smijeh mi govori kako je deset sati bio na nogama, ali bilo mu je lijepo, posluživao je puno ljudi. O svojim kolegicama ima samo riječi hvale.
„Dobre su, jako sam zadovoljan, super ekipa.“ Kroz smijeh nastavlja i da će neke od njih uskoro u mirovinu i da će mu nedostajati.
Nastavlja opisivati svoj radni dan.
„Malo postavim kruh po stolovima, stavim vodu i to ti je to. Onda dođe marenda, lijepo kad dođu Austrijanci onda mi ponudimo neku kavu, čaj i tako.“
Dok tako razgovaramo, razmišljam koliko mnogo možemo naučiti od Ivana o jednostavnosti življenja u sadašnjem trenutku, neopterećenosti nevažnima stvarima. Pitam se razmišlja li Ivan o tome kako je to biti osoba s Dowovim sindromom te skupim hrabrosti pitati ga. Njegov pogled i dugo, upitno „Neee“ sve mi govore. Dok smo mi često skloni gledati na osobe s invaliditetom uvijek kroz prizmu invaliditeta, njemu je to potpuno nevažno. On sebe ne doživljava osobom s invaliditetom odnosno Downovim sindromom. On je samo Ivan. Ivan koji osim posla koji radi i voli ima svoje hobije, želje i snove, poput svih nas.
„Da, volim roniti, plivati i skijam sa roditeljima i tako, nekad Austrija, Italija i tako, svugdje. Kad ne radim, idem malo vani sa bratom i tako, uvijek idemo negdje vani na piće i na kavu i tako.. volim popiti gemišt. Volim glazbu, engleske, francuske, španjolske pjesme, hrvatske i tako, sve volim.
U jednoj rečenici Ivan mi otkriva svu mudrost sretnog života.
„Osjećam se jako dobro, pozitivan i tako, to je najvažnije.“
Razmišljam što bih ga još mogla pitati, jesam li što propustila?
„Pa da, važno je, moram naći neku djevojku, neku curu, to je najvažnije!“
Aha… Ljubav!
„Da, kad sam išao u školu onda sam imao curu, sad nemam, nemam ni simpatiju. A sviđaju mi se neke plavuše, bilo kakve“ govori kroz smijeh.
U desetak minuta razgovora Ivan me podsjetio na radost života, sve ono što uzimamo zdravo za gotovo, često nesvjesno prolazeći kroz dan opterećeni gomilom sitnica koje će se na kraju ispostaviti potpuno nevažnima.
Na kraju našeg razgovora pitam ga želi li nastaviti raditi u bolnici? „Da, zauvijek!“ odgovora mi s osmjehom na licu koji bi razgalio i najtvrđa srca.
---
Svjetski dan Downovog sindroma obilježava se svake godine 21. ožujka kako bi se podigla svijest o ovom sindromu te zagovarala prava, uključenost i dobrobit osoba s Downovim sindromom. Datum 21. ožujka odabran je jer simbolizira utrostručenje 21. kromosoma što uzrokuje Downov sindrom. Inkluzivno obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvena skrb, socijalna podrška, zagovaranje te poštovanje i prihvaćanje važni su čimbenici koji pridonose boljem sudjelovanju osoba s Downovim sindromom u društvu, omogućujući im da razvijaju svoje vještine, grade odnose i doprinose zajednici u kojoj žive.
Mnogo je poznatih osoba s Downovim sindromom koji su postigli velike stvari na raznim poljima uključujući glumu, sport, manekenstvo i zagovaranje poput Chrisa Burkea, Karen Gaffney, Madeline Stuart, Johna Franklina Stephensa, Cristinu Sanz, Lauren Potter i Pabla Pinedu. Ovi pojedinci, jednako kao i Ivan Stepanov, pokazali su da uz pravu podršku i prilike mogu postići svoje ciljeve i dati vrijedan doprinos zajednici u kojoj žive i društvu u cjelini.
Intervju vodila Dina Dežmar, edukacijski rehabilitator
